Povijest reda u Hrvatskoj

Prvi Svećenik Srca Isusova koji je na neki način stupio u kontakt s Crkvom u Hrvatskoj bio je p. Heinrich Bohmer, član njemačke provincije. On je u teškim vremenima materijalno pomagao mnogim redovničkim zajednicama časnih sestara, kao i bogoslovijama u Zagrebu i Đakovu (nabavke i donacije nekih strojeva koji su nedostajali i sl.)

Nakon njega je p. Antoni Ulaczyk iz poljske provincije u ožujku 1975. godine dozvolom tadašnjeg đakovačkog biskupa Ćirila Kosa došao u Slavonski Brod, na župu Duha Svetoga, te učeći hrvatski jezik, pomagao u dušobrižništvu.

Zbog poteškoća s boravkom i zbog drugih obveza nakon dvije godine vratio se je u Poljsku.

Njegov boravak u Hrvatskoj donio je plodove. Upoznao je i prve kandidate koje je kasnije, 1985. godine uputio u samostan u Beču, da bi tamo započeli svoju redovničku formaciju.

Od 1985. godine poglavari poljske Provincije na poticaj p. Antonija Ulaczyka šalju jednog drugog svećenika, p. Jaceka Kubicu u Zagreb.

P. Jacek najprije je učio hrvatski jezik, a zatim pomagao svećenicima iz različitih župa u radu s mladima i u dušobrižništvu na nekim župama.

Slijedeće godine stigao je još jedan dehonijanac iz Poljske p. Andrzej Wosko.

Ta dva mlada svećenika, nakon svladanih osnova hrvatskog jezika našli su svoje stalno mjesto kao duhovni pomoćnici u dušobrižništvu župe u Retkovcu.

U jesen 1993. godine na prijedlog tadašnjeg dekana mons. Željka Jurak, dolazi do osnivanja nove župe od dijela župe Sv. Pavla u Retkovcu. To je sadašnja župa Marije Majke Crkve koja obuhvaća naselje Trnovčica i dio Poljanica u Zagrebu. Tu župu je zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić povjerio svećenicima dehonijancima i na prijedlog poglavara p. Andrzeja Woska imenovao za župnika tada novoformirane župe u Trnovčici (1993. g.)