Papa Ivan Pavao II., 11. ožujka 2001., blaženim je proglasio o. Ivana Mariju od Križa Mendeza, SCJ, prvog dehonijanskog blaženika. Blaženim je proglašen zajedno s još 232 Španjolca kojima je tijekom Građanskog rata u Španjolskoj u razdoblju od 1936. do 1939. oduzet život samo zato što su vjerovali u Boga.
Družba svećenika Srca Isusova 22. rujna slavi uspomenu na ovog svoga Brata, neumornog tražitelj Boga i zaštitnika dehonijanskih zvanja. To je, za sada, jedini dehonijanski blaženik.
Život i mučeništvo bl. Ivana Mendeza, SCJ, uvodi nas u mračno poglavlje moderne španjolske povijesti – vjerskog progona tijekom Građanskog rata od 1936. do 1939. godine, a koji prestaje dolaskom generala Franca na vlast.
No, vratimo se četrdesetak godina unatrag, pred kraj 19. st. Mariano García Méndez rođen je 25. rujna 1891. godine u San Estebanu de los Patosu u provinciji Avila, kao prvo od petnaestero djece. Dva dana kasnije kršten je u ime svoga oca – Mariano. Njegov otac zajedno sa svojom suprugom donom Emeritom, nastoji postaviti čvrste temelje kršćanskog života svojoj djeci primjerom življene vjere. Po povratku s rada u polju, otac bi okupio obitelj na molitvu sv. Krunice, raznih devetnica i na taj način održavao vjeru živom. Plodovi su se vidjeli već u 10. Marianovoj godini – osjetio je snažan poziv za svećeništvo i dubok vjerski život, ali će se godinama baviti traženjem i bolnim unutarnjim razlučivanjima.
Njegova duboka želja da vodi život veće savršenosti i nutarnje sabranosti, vodi ga prema traženju prikladnog kontemplativnog reda, ali njegovi prvi koraci u tom smjeru (dominikanci, oko 1913./1914., kasnije karmelićani) propali su zbog njegova slabog zdravlja. Ali i dalje je tražio…
Nakon sjemeništa, daje se na studij filozofije i teologije. Njegov život u sjemeništu, sjećat će se njihove kolege i nadređeni kasnije, bio je primjer svima jer se kao mladić „odlikovao dubokom poniznošću i izuzetnim talentom“.
Nakon završetka bogoslovije, 18. ožujka 1916. zaređen je za biskupijskog svećenika u Biskupiji Avila. Nekoliko godina svog života provodi potom kao župnik u raznim seoskim župama i župama malih gradića pokrajine u kojima je, unatoč prolasku tolikih godina, još živo sjećanje na tog tjelesno slabašnog i plahog svećenika, ali jakog čovjeka Božjeg posred tih Kastiljaca pogođenih siromaštvom i slabom naseljenošću, ali bogatih kršćanskim korijenima.
Jedna od značajki koja ga je pratila tijekom cijelog života bila je radost: unatoč strogom životu molitve, rada, žrtve, uvijek je bio dobro raspoložen, radostan, znao je sve zabavljati bez narušavanja mjere i sklada.
Ujedno, njegova su vrata uvijek bila otvorena, danju i noću, za bolesne i sve kojima je pomoć bila potrebna …
Zato za sebe nikada ništa nije tražio. Rekosmo da su to bili siromašni ljudi u tim mjestima. A svećenik živi od onoga što mu vjernici daju. Njegovi tadašnji župljani sjećaju se da don Mariano nikada nije ništa tražio, niti je skupljao milostinju. Kad su se tome čudili i pitali ga, on bi rekao: „Bilo bi to poput pretvaranja crkve u poslovnicu banke.“
U župama će razviti intenzivan pastoralni rad. Euharistija, euharistijska i marijanska pobožnost su temelji njegova osobnog i župnog života. Klanjanje i molitva, mrtvenje i druga tjelesna i duhovna djela milosrđa – na njima je nastojao buditi živu vjeru i bogoštovlje svojih župljana.
I rađalo je to plodom – osobito je imao zasluga u iskorjenjivanju bogohulne psovke i svake vrste bogohuljenja. Na putovanjima, u gostinjcima kada bi naišao na neprihvatljive i za vjeru uvrjedljive sadržaje, natpise, slike, znao je zamoliti ili da se uklone ili bi ih jednostavno kupio ne obazirući se na njihovu vrijednost…
U svojoj potrazi za odgovarajućim redom i dubokim kontemplativnim životom, prolazi razne župe i biskupije i svagdje ostavlja svijetao trag. Gdje god da dođe prepoznaju ga kao uzornog i svetog svećenika. No, takav život je prilično iscrpljujući za njegovo krhko zdravlje, i on priznaje jednom prijatelju svećeniku: „Ja sam sretan, jer iako je župnički život težak, ja ga živim svim srcem. No, ponekad me toliko ljuti moje zdravstveno stanje da, kada ne bih bio poslušan, davno bih poduzeo onaj odsudni korak: odustao od potrage za dubokim kontemplativnim životom.“
U Madridu se nalazila jedna kapelica u koju je često zalazio. I upravo tu se jednoga dana tijekom 1925. susreo s o. Wilhelmom Zickeom. Bio je to taj „odsudni susret“. Otac Wilhelm (podrijetlom Nijemac) je bio duhovni utemeljitelj Provincije svećenika Srca Isusova u Španjolskoj. Postali su prijatelji i Mariano mu je otkrio svoj nemir i potragu, svoje nemirno srce koje se nije odmaralo, koje se nije „podudaralo“ s mjestima na koje ga je Bog do sada slao. Otac Zicke govorio mu je o svojoj zajednici, o ocima dehonijancima, o tom „projektu“ koji ga je nadahnjivao, o načinu života … Mariano ubrzo ulazi u ovu malu obitelj Srca Isusova u kojoj je o. Wilhelm uistinu bio „otac“. Postajući redovnik zadovoljštine, promijenio je i svoje ime u redovničko: Juan Maria de la Cruz utkavši u nj svoju veliku ljubav prema Mariji i nadahnuće koje je nalazio u mističnom životu sv. Ivana od Križa.
Dana 31. listopada 1926., na svetkovina Krista Kralja, o. Juan Maria ulazi u Družbu svećenika Srca Isusova u Noveldu (Alicante), u kojoj će sljedećih 10 godina svoga apostolskog života, rada i službe provesti u duhu zadovoljštine za uvrjede koje se nanose presvetom Srcu Isusovu.
Otac Dehon koji je osnovao Družbu, želio je da njegova subraća budu oblati/žrtve presvetog Srca. Otac Juan Maria je odgovorio na ovaj poziv i postao svojim životom u punom smislu oblat/žrtva – dajući svoj život za Krista 23. kolovoza 1936.. Njegova jedina krivica – svećenik Katoličke Crkve.
Bio je čovjek dubokog unutarnjeg života i zaljubljen u svece, posebno mučenike. Godine 1927. imao je priliku posjetiti Rim. Kalistove katakombe i druga povijesna mjesta koja čuvaju uspomenu na mučenike, privukle su njegovu pozornost i teško ga je bilo od tamo odvojiti. Na povratku, imao je milost proći kroz Lourdes i slaviti Misu u pećini…. Marija je, nakon Euharistije, bila njegova druga velika ljubav.
Tako se znalo dogoditi, kasnije dok je poslan od poglavara hodati po različitim mjestima i sakupljati „milostinju“ za Družbu, uz odobrenje poglavara i molbu zajednice u kojoj bi se zatekao, a osobito o Marijinim blagdanima iz poslušnosti bi uvijek bio na raspolaganju za propovijed i sv. Misu. Bez ikakve prethodne pripreme, oduševljavao bi slušatelje i ostavljao ih u velikom udivljenju. Jednoć, pohvaljen zbog jednostavnosti i ljepote propovijedi o Mariji, rekao je da samo treba voljeti Mariju; onda vam ne treba velika priprema. I u Rimu je ostao zapamćen po svojoj velikoj ljubavi prema Mariji, gdje je čak i bez poznavanja talijanskog govorio i propovijedao o njoj.
U početcima svoje redovničke službe, kao odgojitelj i profesor religije u malom sjemeništu u Noveldi, ostavio je dubok trag. Njegov „prolazak“ kroz sjemenište među učenicima je ostavio uspomenu na čovjeka vrijednog divljenja, čovjeka velike pobožnosti i duhovnog žara. Otac Juan se mogao uvijek naći ili u svojoj sobi ili u kapeli. Iako nije imao puno praktičnog dara za „klasičnog učitelja“ među sjemeništarcima što se održavanja discipline i buđenja zanimanja za nastavnu građu kod svojih mladih slušatelja, tiče, oni su bili radosni s njim u pauzama i šetnjama jer bi im pričao zanimljive priče na vrlo živopisan i blizak, životan način, a učio ih je i šaljivim pjesmicama i dosjetkama…
No sjemenište, iako bogato kandidatima, oskudijevalo je u osnovnim potrepštinama. Tako poglavar o. Wilhelm godine 1929., šalje o. Juana Mariju cestama Navarre i Baskije u potragu za suradnicima i financijskom potporom. Cilj je i stvoriti mrežu prijatelja sjemeništa i Družbe kako bi bolje služili Crkvi i u budućnosti misijama, poput one u Kamerunu iz koje je dolazio o. Wilhelm.
Otac Wilhelm svjedoči: „Otac Juan bio je čovjek svete poslušnosti i revan u duhu nesebičnosti i odricanja koji je karakterističan za karizmu Družbe te se iz dana u dan posvećivao radi čiste ljubavi prema Gospodinu i dušama koje su mu povjerene.“
U Španjolskoj je 14. travnja 1931. proglašena Republika. Namjera je bila provođenje umjerene društvene i političke reforme. Ali stvari su izmakle kontroli i eskalirale otvorenim radikalizmom i lijeve i desne ideologije. Građanska revolucija Španjolske u Crkvi će „pronaći“ svog temeljnog neprijatelja. To je zapravo bilo najlakše jer – nije pružala otpor.
Crni oblaci koji su se nazirali na horizontu, postaju oluja.
Građanski rat izbija 18. srpnja 1936. godine. Vjernici i svećenici su mučeni i ubijani. Neki su se sklanjali na razne načine dok prođe krvavi pokolj. Tako je i naš o. Juan Maria 23. srpnja 1936.,
krenuo na put prema Valenciji tražeći utočište, odjeven u veliku i istrošenu jaknu. Zbog toga će ga suzatvorenici kasnije od milja prozvati Padre Chaquetón – Otac Pelerina.
Prije toga, nadređeni su ga bili poslali u novoosnovanu dehonijansku zajednicu (Cuenca) blizu napuštenog marijanskog svetišta u Garaballu da se oporavi od bolesti. Tu je jedno vrijeme bio odgajatelj seminaristima, no iako je novoosnovano sjemenište u Puente la Reinai doživljavalo svoj procvat, okolina nije bila nimalo prijateljski naklonjena. Stanovnici grada, prilično zapušteni i neupućeni u pitanjima vjere, isprva se nisu ponašali loše s novopridošlicama, no kako je vrijeme odmicalo i političke se prilike mijenjale, postajali su sve indiferentniji i hladniji, da bi na kraju promijenili svoje ponašanje u otvoreno neprijateljstvo. To je, dakle, bilo sve, samo ne okruženje u kojem bi se netko mogao oporaviti i ozdraviti. I da ne ostane samo na toj nevolji, u gradić ubrzo ulaze komunisti. Poglavar zajednice dao je upute svima da se za neko vrijeme sklone, pa tako i o. Juanu Mariji.
On se uputio prema Valenciji… Zašto Valencia? Tamo ga nitko nije poznavao pa se smatralo da bi mogao proći nezapaženo u podivljalom „lovu na svećenike“. Da, postojao je takav „lov“ i bio je okrutan i krvoločan. Jedan od vođa ovog neopravdanog barbarizma José Diaz i vođa španjolskog dijela III. Internacionale, rekao je upravo u Valenciji: „U pokrajinama u kojima prevladavamo, Crkva više ne postoji. Španjolska je daleko nadmašila djelovanje Sovjeta jer je Crkva u Španjolskoj danas uništena.“
Samo u kolovozu 1936. u Španjolskoj je ubijeno ukupno 2077 svećenika, među njima desetak biskupa.
U Valenciji, od 1200 biskupijskih svećenika, 327 će biti ubijeno. Tu je vladala najveća mržnja prema svemu što je crkveno i katoličko.
Kako vidimo, o. Ivan, u potrazi za utočištem, otišao je na najopasnije mjesto. …moji puti nisu vaši puti… Pokušao je kontaktirati o. Lorenza Cantóa koji je živio u blizini crkve sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Apostola, prekrasne stare gotičke crkve koja govori o velikoj i slavnoj povijesti i kulturi grada. Ušavši u crkvu ugledao je hrpu umjetnina na podu i one koji su ih htjeli potpaliti i zapaliti crkvu. Od užasa je uzviknuo: „Koji užas! Kakav zločin! Koje svetogrđe!” Nato ga je anarhist upitao: „Što si ti neki ‘nazadnjak’?“, a on je na to dogovorio: „Ja sam svećenik.“
To je bilo dovoljno da ga uhite!
On piše iz zatvora, na blagdan sv. Lovre, generalu Družbe, o. Lorenzu P. Philippeu, povodom njegova rođendana i obavještava ga o svom uhićenju.
„Ovdje, moj cijenjeni Oče, zadržan sam evo gotovo tri tjedna poradi izricanja nekih riječi prosvjeda uslijed strašnog prizora spaljivanja i oskvrnjenja crkve. Neka je blagoslovljen Bog. Neka učini prema svom Božanskom naumu i volji. Vrlo sam sretan što mogu podnijeti nešto za Njega, koji je toliko trpio za mene, siromašnog grješnika.“
Dan prije toga, napisao je gradonačelniku Garaballa: „Od dana kada sam stigao u Valenciju, bio sam zatočen u zatvoru ovoga grada s mnogim drugim svećenicima i vjernicima laicima. Ali hvala Bogu, ja sam potpuno smiren i predan u volju Božanske providnosti. Nastanjujem ćeliju 476, 4. galerija.“
Znamo da u zatvoru nije skrivao svoj svećenički identitet. Bio je svjestan činjenice da je u zatvoru samo zato što je svećenik, a znao je da će, ako bude ubijen, biti ubijen upravo zbog pripadnosti Crkvi i Kristu. Tako je u kratkom vremenu svojeg zatočeništva počeo jasno manifestirati svoje svećeništvo: vidjeli su ga kako u dvorištu glasno moli Krunicu, iako su ga drugi upozoravali da tako „izaziva stražare“ i da će ga ubiti i da se Krunica može i potiho moliti. Odgovarao bi da nema ljepše smrti do one s molitvom na usnama.
Molio je velikim žarom. Počesto bi se u žaru molitve spustio na koljena usred dvorišta. Drugi svećenici bi mu savjetovali da odustane od vanjskih znakova pobožnosti jer će ga ubiti. On bi odgovorio da ne vrijede ljudski obziri i da ovdje više nego igdje treba priznavati i svjedočiti Krista po uzoru na mučenike prvih stoljeća koji su se moleći na koljenima pripremali za mučeništvo.
Svaki dan je molio brevijar i druge molitve propisane redovničkim pravilom.
Na zidu svoje ćelije nacrtao je postaje Križnog puta, meditirajući na taj način Kristovu žrtvu na križu u dugim satima samoće i prikazujući molitvu kao naknadu i žrtvu zadovoljštine Ocu Nebeskom za grijehe svoga naroda.
Ostao je vjeran svojim redovničkim obvezama i pravilima i brinuo se za sve pastoralne potrebe suzatvorenika dok se pripremio za mučeništvo.
U noći s 23. na 24. kolovoza 1936. zajedno s još devet zatvorenika, o. Ivan je strpan u vozilo i odveden južno od Valencije da bude strijeljan.
Na farmi zvanoj El Sario, na mjestu poznatom kao La Coma, nalik na Getsemani, vrt pun maslina. Zvijezde ljetne noći bile su svjedok događaja: deset ubijenih drugova u svjetlima kamiona koji osvjetljavaju jarak i zid uz koji se ponavljao stotinama puta „klasičan ritual“: žrtve poredane za odstrel, a prije toga mučene….
Dana 24. kolovoza tijela žrtava su bačena i zakopana u zajedničku grobnicu na groblju u Silli.
Ekshumacija je dopuštena tek 1940., a njegovi posmrtni ostatci preneseni su u sjemenište u Puente la Reinu, u blizinu sjemeništarcima kojima je posvetio velik dio svog života i apostolske službe.
