Dehonijanska duhovnost
Ako bi bilo nužno pronaći neko čvrsto načelo i snažnu liniju dehonijanske duhovnosti, to u skladu s ocem Dehonom vidio bi je u tvrdnji da je po Isusu iz Nazareta Bog dao sebe ljudima.
“Isus, naš Gospodin – je dar Božji” – napisao je o. Dehon u razmatranju posvećenom evanđeoskoj perikopi o razgovoru Isusa s Samaritankom.
Za oca Dehona kršćanski život sažima se potpuno u otvorenosti za prihvaćanje tog dara koji izražava gestu punu ljubavi, Boga prema čovjeku.
Dubina tog duhovnog stava, koja oživljava i hrani cijelu dehonijansku duhovnost temelji se na spremnosti i prihvaćanju da možemo reći Bogu ‘da’; Bogu, koji uvijek daje sebe. U Isusu Bog nam se predstavavlja kao Otac koji do te mjere ljubi čovjeka, da mu daje sinovsko dostojanstvo, čineći od njega biće predodređeno za dioništvo u božanskom životu, za vječnu i božansku sreću.
Ako je Bog taj koga tražimo, uvijek ćemo ga i naći, zahvaljujući stavu i spremnosti prihvaćanja Njegovih darova. To je potpuni stav Marije: “Neka mi bude po riječi Tvojoj”! Liturgija Crkve razmatra taj Marijin stav u vremenu došašća. Znati tako iščekivati Boga znači već ići prema Njemu.
Otac Dehon u evanđelju po Ivanu nalazi svjetlo i put za takvu duhovnost očekivanja i predanja. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja – primjećuje o. Dehon – sv. Ivan je bio uvijek prisutan pored Krista. Iz razmatranja te činjenice donosi zaključak i za svoj osobni duhovni život. Odlučuje biti zauvijek s Isusom i za Njega. Razmatrajući Božju Riječ u molitvi traži način da bude uvijek blizu Njega i živi Njegovim ritmom. Nije mu dosta samo osluškivanje Njegovih riječi, djela i gesta. Otac Dehon želi poći dalje i upoznati najdublje otajstvo takvog Kristovog života, naročito to što ga nadahnjuje i vodi. Na taj način Isus postaje stvaran Put i Vrata koja otvaraju na otajstvo Boga.
Treba dozvoliti dovesti se sve do samoga Srca Isusova, do Njegove duhovne intimnosti, da bi mogli otkriti da je Bog ljubav. “U samome srcu ljubav nalazi svoj početak” – napisao je o. Dehon. Na taj način u znaku srca kao duhovne dubine osobe, čini on prostor za svoj duhovni život.
Potpuno je očigledno da je duhovnost Srca Isusova škola kontemplacije. Da bi se razvijala zahtijeva izoštreni pogled, koji seže iznad toga što se primjećuje samo fizičkim pogledom. Ona zahtijeva strpljivo slušanje i gledanje u dubinu, u kojoj se ljudska istina susreće s Božjom. Kontemplacija pruža to što čovjek svojim snagama ne može postići, naime Boga koji beskrajno ljubi. Ona nas potiče za primanje toga što nam je dano od Boga – a to je Ljubav i odgovor u stavu zahvalnosti.
Otac Dehon kao dobri pedagog, naglašava to što je nezaboravno u tom daru, neprestano davani čovjeku i uvijek prisutan u Euharistiji. U molitvi, meditaciji, euharistiji primamo konkretno onoga koji se daje u punini. Evo zašto otac Dehon čini od toga čvrsti temelj i bit u proživljavanju takve duhovnosti, kojoj je cilj prije svega uvođenje nas u ritam samoga Boga, tako kao što govori o tome psalam 42: “Kao što jelen čezne za izvor vodom, tako duša moja čezne za tobom.”
Takva duhovnost je aktualna i kreativna u svakom vremenu. Ona je živa u svakoj situaciji i u svakom vremenu, pošto je nadahnuta kroz čežnju toga što je najvažnije: Čežnja apsoluta Boga, koji sudbinu čovjeka prima i sjedinjuje sa sobom.
p. Yves Ledure SCJ
